riječi lete zapisi ostaju
utorak, 31.08.2010.
Enormna količina neartikuliranog nezadovoljstva
Analizirajući s vremenskim odmakom sada već legendarne riječi bivšeg premijera Sanadera „U banani smo“ postaje jasno da su iste značile svojevrsnu službenu potvrdu da se Hrvatska nalazi u puno većim gospodarskim problemima nego što je to bila percepcija hrvatske javnosti. Međutim, mjesta iznenađenjima nema jer samo bi naivac povjerovao da višegodišnje vođenje krive politike neće doći kad tad na naplatu. Hrvatskoj se uz postojeću svjetsku krizu obila o glavu i vlastita inertnost u potrebi korjenite rekonstrukcije ekonomije, diverzifikacije izvoza i jačanja konkurentnosti, povećanja proizvodnje i svega onog što čini puno bogatije ekonomije svijeta. Da su se davno povlačili razumni potezi i mjere sada se ne bi našli u ovako bezglavoj situaciji u kojoj je sva koncentracija usmjerena na spašavanje proračuna i vlastitih pozicija.
Rezultate koje smo zbog vlastite neodgovornosti na kraju dobili su enormna količina neartikuliranog nezadovoljstva, strah od budućnosti i kroničan nedostatak međusobnog povjerenja i uvažavanja. Pitanje međusobnog odnosa politike i građana i više je nego kristalno jasno. Politika ne uvažava hrvatsku javnost, a građani ne gaje povjerenje prema politici. U Hrvatskoj je na djelu kriza morala u kojem je nestalo povjerenje i jedinstvo i među samim građanima. Nitko nikome više ne vjeruje. Nitko nikoga ne podržava. Razjedinjeni su svi, od poljoprivrednika, sindikata, radnika i poslodavaca. U ovakvom patološkom stanju u kojem je sustav vrijednosti u potpunosti izostao i u kojem svi odbacuju krivnju i odgovornost teško će biti pokrenuti stvari i izgraditi neke nove odnose i vrijednosti zasnovane na povjerenju.
Odnos politike i građana je kao i bračni odnos u kojem oba partnera kvalitetno ili ne sudjeluju u njegovom razvoju. I jedan i drugi partner pridonose zajednici i jedan i drugi su odgovorni za neuspjeh. Optuživati politiku, a istovremeno ne preuzeti i dio odgovornosti na sebe u najmanju je ruku licemjerno. Hrvatski građani prvo moraju priznati da su šutke podržavali makijavelističko poimanje politike i ljudi i da je odgovornost prema sebi samima, budućim naraštajima i društvu u potpunosti izostala. To je naprosto činjenica kojoj moramo pogledati u oči i koja će dovesti i do spoznaje da se zapravo ne razlikujemo od onih koje kritiziramo. I jedni i drugi odgovornost prema društvu poznajemo samo na deklarativnoj razini. I jedni i drugi zapravo nemamo političke kulture. I jedni i drugi smo zarobljeni u nasljeđu prošlosti. Politika u nasljeđu kulture vladanja, a građani u vjerovanju kako će netko drugi riješiti njihove probleme.
Međutim, vraćanje u prošlost i preispitivanje mogućeg i nemogućeg u ovom trenutku je u potpunosti bespredmetno jer problemi i dalje ostaju, a problemi traže rješenje.
Izlaz iz gospodarske krize u izravnoj je korelaciji s izlaskom iz krize hrvatske politike, koja je uspjela u potpunosti otvoriti sve probleme sustava. Na političkoj sceni i dalje su prisutni isti ljudi s istom retorikom, zato pitanje da li će Hrvatsku izvući iz krize HDZ ili SDP u potpunosti je deplasirano. Novi ljudi s novim politički uvjerenjima jedina je moguća opcija u izgradnji moderne, civilizirane zemlje, u kojoj se neće svakodnevno dovoditi u pitanje narušeni sustav vrijednosti. Iako Hrvatska realno nema vremena za ovaj dugoročan proces čini se ipak da nam je vrijeme jedini saveznik.
utorak, 24.08.2010.
Tko kaže da umjetnost nema granica. Eto ima i tako je Severina najavom nastupa u Banja Luci postala poligon političkog prepucavanja u Republici Srpskoj na relaciji Dodik-oporba. I dok premijer Dodik hoće da Seve dođe oporba neće. Samo nije jasno zašto. Jer da su barem malo bolje slušali Severinin opus zadnjih par godina vidjeli bi da tu nema razloga brizi. Turbo folk je već duže vrijeme postao sinonim nekada karizmatičnog curetka iz Dalmacije, danas prekrasne žene koja na žalost više ne prepoznaje granice umjetničkog ukusa.
Kako sve tako i tržište rada
Kako funkcionira tržište rada u Hrvatskoj više i nije neka nepoznanica, ali je u najmanju ruku fascinantna količina nestručnosti i bahatosti s kojom se susrećete, naravno bez ikakve relevantne podloge, posebice one financijske. Kako amaterski i diletantski prekopirati poslovnu funkciju Upravljanja ljudskim resursima je eklatantan primjer većine hrvatskih tvrtki njenih poslodavaca.
Gubitak posla ili pokušaj zapošljavanja je sam po sebi frustrirajući, a kad tome pridodate sve bisere kojih se nagledate ili naslušate na kvazi intervjuima zapitate se postoji li barem jedan segment u našoj zemlji koji zna što radi, ili koji ne pokušava na sve moguće načine eksploatirati sve što se da.
N
a putu traženja novog zaposlenja vidjet ćete svašta. Primjerice, kako ostati ravnodušan na natječaj za radno mjesto u kojem se traži nemoguća sinteza mladosti i bogatog iskustva, štoviše višegodišnjega izvrsnog poznavanja nekog segmenta tržišta. Uz to naravno ide aktivno poznavanje jednog ili više jezika, posjedovanje vlastitog automobila itd.
Posebna su priča natječaji za menadžere. Tek u toj kategoriji možete biti obmanuti. Kad se javite na takvu poziciju, ubrzo shvatite da se zapravo traži trgovački putnik 'door to door'. Naravno, ta pozicija podrazumijeva posjedovanje vlastitog vozila, poznavanje tržišta i robe koju ne mogu ni sami plasirati jer je nitko ne traži. Pritom se traži i izvrsno poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu za područje rada u Zagrebu i zagrebačkoj županiji.
'Odlični' su i natječaji za mjesto financijskog savjetnika, za koje se transparentno nudi plaća od 5.000 kn na dalje. Što se zapravo krije u pozadini. Opet prodajni agent, a od 5.000 ništa. Zapravo nudi se osnovna plaća od 1.000 do 1.200 kn plus provizija prema ostvarenom prometu za robu koju nitko neće kupiti. Kakve to ima veze s financijama i savjetovanjem? Na žalost, to je tipičan primjer pokušaja obmane.
Ponajviše me oduševljavaju odbijenice za posao koja uvijek glasi; Zahvaljujemo na vašem interesu za našu kompaniju, ali zasad ne trebamo ljude vašeg profila. Vaše podatke spremit ćemo u našu bazu podataka“. Zapravo, riječ je o tvrtki s jedva dva zaposlena, koja funkcionira u dvije iznajmljene sobe i teško da ima bilo kakvu bazu podataka.
Od ničega nastaje ništa
Proračun će se rezati za 1,5 milijardi kuna i to na materijalnim troškovima poručuju nam iz Vlade. I tako će se štedjeti na toaletnom papiru, uredskom materijalu kako bi se zemlja izvukla iz krize.
I re/nerezanjem proračuna po modelu nikoga ne diraj ponovo smo dokazali kako je sretnik onaj tko radi u državnoj službi. Svako tko je dio ovog aparata ne mora brinuti za svoju budućnost. Treba ipak stati na stranu onih službenika, uglavnom niže rangiranih koji rade za sve ostale besposličare. A niže su rangirani ne zato što ne posjeduju stručnost i znanje već zato što nisu ničija politička opcija. I kako stoje stvari takvi će prvi biti zakinuti za toaletni papir. Umjesto troslojnog koristit će jednoslojni.
I na žalost opet smo svjedoci makijevalizma gdje sredstvo opravdava cilj, a cilj je ponovno pobijediti na izborima. Samo ovaj put čini se da HDZ ne shvaća da je upao u svojevrsnu klopku sindikata i oporbe koji s jedne strane svakodnevno vrište „..režite troškove, provodite reformu“, a s duge strane odbijaju svaki Vladin prijedlog.
Tužna smo mi zemlja, koju čeka još tužnija budućnost za koju ćemo kao politički objekti biti odgovorni svi. Sviđalo se to nama ili ne ni sami se ne razlikujemo puno od politike. I jedni i drugi živimo još uvijek u nasljeđu prošlosti, i jedni i drugi nemao političke kulture. Politika kulturu vladanja a mi građansku političku kulturu, a to znači odgovornost prema sebi samima i društvu u cjelini.
ponedjeljak, 23.08.2010.
Djeca zarobljena u siromaštvu
Posvećeno dječaku iz mjesta nadomak Zagreba i svoj djeci koja i u ovom 21. stoljeću tehnologije, napretka traže svoje mjesto pod suncem. Djeci koja su zakinuta za sretno djetinjstvo, koja mukotrpno rade i proživljavaju svoj maleni život. Priča koja se oduvijek piše i proživljava.
Marko je sjedio za starim drvenim stolom u maloj trošnoj kuhinji. Bilo je sve u kući i oko nje nekako otužno. Bilo mu je hladno i ove zime kao i svih dosadašnjih zima u njegovih 11 godina. Samo je u proljeće kada sve procvjeta i njegovi se proplanci zazelene bilo sve lijepo i idilično. Tada je i njegova kućica 5x5 izgledala lijepa i velika.
Gledao je tupo u tanjur s kupusom i tri skuhana cijela krumpira. Želudac mu se dizao. Više nije mogao jesti kupus. Pogledao je u majku, stisnuo zube i kao da se pred njim nalaze najbolje delicije ovog svijeta u hipu sve pojeo. Vratio se svojem poslu i cijepanju drva.
Padala je noć, a pisati pod svijećom je puno teže. 21. stoljeće nadomak velikog grada koji je blještao dječak je učio pod svijećom, jer nisu mogli platiti struju. I nije Marko sažalijevo sebe niti svoj život, jer znao je da će kad tad doći bolji dani za njega i njegovu majku. Bio je siguran u to kao što je siguran da se Zemlja okreće oko Sunca. A tada, često je mislio izgradit ću lijepu i veliku kuću s grijanjem na istim ovim proplancima. Tako će mojoj majci biti toplo.
Išao je korak po korak u svom malom životu. Već je sada znao da su čuda rezervirana za neke druge. Znao je da će svojim radom sve napraviti. Sve da bi živjeli dostojanstveno.
Pola pet ujutro. Marko se diže, stavlja drva u peć i pristavlja kavu koju majka toliko voli. Svako jutro dok bi on pio bijelu, a ona crnu kavu razmijenili bi nekoliko riječi. Ovo jutro pustio ju je da spava, jer bila je umorna. Sjetio je dana kada se smijala. Dugo nije vidio osmijeh i sreću na njemo toplom licu. Sve je nekako bilo dobro dok je mama imala posao. A onda jednog dana rekli su joj da posla nema i uručili joj radnu knjižicu. Od tada žive od socijalne pomoći i nekoliko kuna koje zarade pomažući susjedima.
Bio je visok i crn, povučeni mršavko koji nikada, baš nikada nije pokazivao koliko mu zna biti teško. Ne bi to nitko ni shvatio. Kako objasniti svojim prijateljima da vrlo često nema niti za gablec, a kamoli za koju poslasticu. Bio je ponosan i gord dječak. I ovo jutro prije odlaska u školu stavio je na sebe staru odjeću i obuću iz Caritasa.
Kad god bi se pojavila bilo kakva prilika za nekom zaradom Marko je ne bi propuštao. Znao je koliko je to važno za njih. Počeo je skupljati i flaše i prodavati ih u dućanu. Novce je spremao na skriveno mjesto jer je htjeo iznenaditi majku. Ništa mu nije predstavljalo problem. Skupljao je flaše svugdje, teglio ih danima i mjesecima i sve to uzdignute glave kao da se radi o vrhunskom biznisu. Smijali su mu se neki, zadirkivali ga, nazivali Marko cigane, ali on se nije osvrtao. Skupljao je i flaše i novce.
Prošla je godina i pol. Došlo je proljeće. Sve je zazelenilo pa tako i njegov proplanak.
Rano ujutro spremio se i otišao u Zagreb. Uzeo je novce od svoje ušteđevine i sjeo na autobus. Prva postaja Elektra. Na šalteru broj 5 platio je je račune za struju. Potom se uputio u najveći dućan s tehničkom robom. Prodavači su ga čudno i nepovjerljivo gledali. Brzim koracima uputio se ravno prema onome što je htjeo. Izvadio je svoje novce i rekao; Hoću ovaj. Bio je to frižider za njegovu mamu.
Pogledao je u preosatali iznos novca, nasmijao se i pomislio. Ostat će mi i za bicikl. Bio je to njegov prvi bicikl.
Zaboravljene i dirigirane emocije
Koliko puta smo se zapitali kako je živjeti sa „zabranjenim emocijama“ ili živjeti u emocionalnoj dezorijentiranosti. Svakodnevno se suočavamo s javnom kontrolom, discipliniranjem, ušutkavanjem, ukalupljivanjem našeg urođenog ponašanja, emotivnih reakcija na nešto što nam se ne sviđa ili možda sviđa.
Koje emocije i u kojem trenutku možemo pokazati, a koje potisnuti nije ništa drugo nego manipulacija koja dovodi do našeg unutrašnjeg konflikta, dezorijentiranosti između nametnutih pravila i onoga što stvarno osjećamo.
Manipulacija ekonomska, a posebice politička ima svoj cilj. A to je stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i ostvariti svoj politički cilj.
U svakom trenutku se, očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo emocije jer njihov intenzitet nije poželjan, izlazi izvan okvira dirigiranog ponašanja. Strast znači želju i upornost da nešto učinimo, potencijalnu opasnost za politiku. Ako kojim slučajem i pokažemo emocije i odvojimo se od većine tada bivamo poniženi i osramoćeni. A čovjek nije, niti će biti isključivo racionalno biće, već i emocionalno koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženje. A ona je vrlo često negativna.
Hrvatski građani, a nisu nikakva iznimka mogu poslužiti kao primjer upravo te emocionalne dezorijentiranosti, maglovite i nedefinirane emotivnosti.
S jedne strane kao ljudska bića imamo emocije kao urođene dispozicije za reakciju na vanjske podražaje, a s druge strane suočavamo se s politički i medijski zabranjenim emocijama. Kao rezultat svega dobivamo apatičnog, letargičnog pojedinca i cijelu naciju koja živi u stanju hibernacije.
Letargičnost i kontrola emocija uvukla se i u svijet umjetnosti, stvaralaštva, očekivane nekonvencionalnosti i hrabrosti. Umjesto, hrabrosti i oštrih kritika, čast izuzecima svjedoci smo lakih i zabavnih „nota.“
Koliko je duboko ovo stanje pokazuje i činjenica da nas ni ova kriza, koja je nerijetko kroz povijest rezultirala emotivnim buđenjem, rađanjem odgovornosti prema sebi samima i društvu u cjelini nije prodrmala na način da sjedinimo razum i i emocije i iskoristimo sva demokratska sredstva za ostvarivanje svojih ljudskih prava i dostojanstva. Da pošaljemo i emotivnu i razumnu poruku političarima; Moj život je u mojim rukama. Kriv sam samo za svoje odluke i postupke i za to ću snositi konzekvence pred zakonom, ljudima i Bogom.
S političkog aspekta emocije u Hrvatskoj više nisu cool. Vrlo često nisu dobrodošle, jer se kose s kontroliranim ponašanjem.Danas u Hrvatskoj ako emotivno odreagirate na politička zbivanja, bivate marginalizirani, okarakterizirani od politike i medija kao neeuropski ili u najmanju ruku kao neki ruralni tip koji se netom spustio s brda i nema pojma što se tu zapravo događa.
Danas je nepopularno pokazati tugu ili ljutnju jer je general Gotovina u Haagu, tugu jer nam je društvo površno i nezaintersirano da se ozbiljno pozabavi fenomenom Thompsona i adolescentnog kićenja ustaškim znakovljem. A trebali smo već naučiit i primjeniti da prestankom uzroka prestaje i posljedica.
Danas je neprimjereno i izvan svih okvira demokracije pokazati osjećaj tuge i nevjerice kada gledaš kozaračko ili bilo kakvo kolo prije gotovo 7o godina. Izražavanjem ovakvih emocija postaješ u najmanju ruku zagovornik fašizma, a ne civiliziran i suvremen čovjek koji je prvenstveno okrenut budućnosti.
Danas u Hrvatskoj nije cool pokazati osjećaj domoljublja, nacionalni ponos jer se odmah u prvi plan stavlja svo zlo koje je nacionalnost znala kroz provijest donijeti. Danas je u trendu, iako bi na to svi ozbiljniji mediji burno reagirali izbrisati prošlost domovinskog rata iz nacionalne svijesti.
Jake, pravilno usmjerene emocije, strast i odlučnost vode ka realizaciji onog što želiš. One su pokretač energije koja može dovesti do cilja A takav ljudski i emocionalni angažman politici ne odgovara.
Iako političari manipuliraju našim osjećajima ni sami nisu imuni na iste, posebice na one nekontrolirane emocije koje se javlju u predizbornim kampanjama i stranačkim okupljanjima kada u potpunosti izgube vezu sa stvarnim životom i u stanju transa i euforije izvlače po potrebi duhove prošlosti i nude svijetlu budućnost kakvu svijet još vidio nije.
Barem na našim prostorima čini se da političari još uvijek ne shvaćaju da manipuliranje emocijama može biti vrlo opasno, i da u jednom trenutku kada se najmanje nadaju sve može izmaći kontroli i tada dobivaju najblaže rečeno nesiguran politički sustav.
A nekako se čini neminovno da će se u bliskijoj budućnosti ljudi početi ujedinjavati kako bi se zaustavila dizajnirana politička ideologija koja odvaja ljude.
Za sada ćemo još uvijek zbog zabranjenih emocija i dezorijentiranosti osjećati samo stanje konfuzije i bolesti, emocionalnih tegoba koje se pretaču u fizičke i okrenuti se najvjerojatnije nekoj od tehnika alternativne psihoanalize koje na kraju imaju zajednički nazivnik „Tehnika krpanja duše.“
